Ispovijest mlade Hrvatice koja je sa sestrom i bratom pobjegla iz legla zaraze: Molili smo Boga da nas ne zaustave

Regija

Mlada Hrvatica s bratom i sestrom pobjegla je iz austrijskog skijališta Ischgla, uspjela se dokopati hrvatske granice, a onda završila u karantinu na Sljemenu. 

Brat i sestra su još uvijek u zagrebačkoj bolnici i nose se s koronavirusom. Ovo je njihova priča koju je objavio portal 24sata.hr.

Prije nekoliko sedmica, u svjetskim medijima odjeknula je priča o Ischglu. Ovo popularno tirolsko skijalište, donedavno prepoznatljivo po luksuznom turizmu i međunarodnim zvijezdama, sada je povezano sa stotinama slučajeva zaraze u Austriji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Pod istragom je nakon što su se pojavile sumnje da su skijaške staze i barovi ostali otvoreni sedmicama, dok se epidemija već razbuktala.

Djevojka (20) sa zapada Hrvatske, otputovala je u Austriju trbuhom za kruhom u decembru prošle godine. Njena sestra (24) i brat (21) su otišli u Ischgl, a ona se smjestila u mjestu Kappl, udaljenom nekoliko kilometara. Sve troje radili su u hotelima, u ugostiteljstvu.

– Prvi glas o virusu kod nas došao je početkom trećeg mjeseca. Bilo nas je strah, naravno. Zamislite da vam dođe neki zaraženi turist… Cijelo vrijeme smo u kontaktu s ljudima, s njihovim tanjirima.Pričali smo o tome i nadali se da nam se ništa neće dogoditi. Vlasnici hotela u kojemu su mi radili brat i sestra su znali za to. Koliko ja znam. Znali su, ali nisu ništa poduzeli. Nisu zatvorili restoran, nisu maknuli ljude, ništa. Brat i sestra su dijelili sobu u tom hotelu – počinje svoju priču djevojka.

Sedam dana prije histerije i općeg zatvaranja saobraćajnica, dok je još situacija, činilo se, bila pod kontrolom, posjetila je brata i sestru u Ischglu. Ali onda je uslijedio uznemirujući poziv.

– Šefica mi se javila i rekla da možda imamo problem. Jedna kolegica je možda pozitivna na koronu. Konobarica. Smrznula sam se. Moja kolegica s kojom sam radila cijelo vrijeme. Ja sam bila u Ischglu, u hotelu kod brata i sestre. Sjela sam odmah na autobus, izbjegavala ljude i sve što bi ljudi mogli dirati, vratila sam se u Kappl i čekala u neizvjesnosti. Kolegica i njen dečko su bili zatvoreni u sobi, čekali rezultate. Šefica je svim gostima rekla da možda imamo zaraženu radnicu i oni su sljedeći dan otišli. Bilo ih je strah. Mi smo nastavili raditi. Zadnjih dana smo čistili i čekali rezultate. Jednog dana, sjećam se, bio je petak 13., pojavili su se kolegica i dečko i rekli da nisu pozitivni. Obična prehlada. Olakšalo nam je svima – priča djevojka.

Ipak, olakšanje je kratko trajalo. Austrija se počela pripremati za najgore.

– Tog dana su počeli zatvarati ceste, počele su one najjače mjere. Niko nije smio vani, jako puno sam auta vidjela kako odlaze od Ischgla. Svaku sekundu su prolazili. Napravila sam pauzu usred posla i odjednom mi se tu pojavila sestra. U panici. Ajde idemo se spremiti, bježimo, zatvorit će cestu., govorila je. Rekla sam joj da su već zatvorili. Ona je govorila: Idemo pokušati, spremaj se. Njen šef joj je rekao da ide doma. Rekao joj je: Imaš 15 minuta još za pokušati izaći, ali ako želiš, možeš i ostati ovdje. Ona se uspaničila, ni ona ni brat se nisu ni istuširali, odmah su došli kod mene. Ja sam se spremila u dvije minute, neke stvari sam pobacala, cimerici sam ostavila sobu u katastrofalnom stanju. Izvinila sam joj se – prepričava početak dugotrajnog puta.

Izletjeli su iz hotela i pokušali naći put van Tirola.

– Zvali smo taksi, čekali smo ga pola sata. Govorili smo da nema šanse da će nas pustiti, ali neka, bolje je pokušati. Nismo uopće sumnjali na koronu jer je tek počela pandemija. Bilo je hladno. Zima u planinama, sestra i brat živčani, srećom, bili smo opremljeni s maskama i dezinficijensima. Taksi je napokon došao. Molili smo Boga da nas ne zaustave, bila je policija na izlazima, zaustavljali su stalno aute. Srećom, imali smo austrijske registracije, ne vjerujem da bismo prošli da ih nismo imali. Uspaničeni, došli smo do željezničke stanice u Landecku, gdje smo sjeli na voz do Innsbrucka. Osjećaji su nam bili potpuno izmiješani, od smijeha do uplašenosti. Brat je stalno zezao sestru da ona ima koronu jer je bila prehlađena. U toj situaciji smo našli nešto da se smijemo, da ne budemo toliko nervozni. Oko ponoći je kretao voz prema Zagrebu. Na sestri se vidjelo da joj nije dobro. Toliko je ljudi bilo, odlazili su iz Austrije, bilo ih je strah. Voz je bio pun, nije bilo mjesta, a mi nismo rezervirali. Ušli smo, stavili maske, svako malo smo koristili dezinfekcijski gel, maramice i sprej. Dezinficirali smo sve oko sebe. Bilo nas je strah – nastavlja priču djevojka.

Imali su malo sreće u vozu.

– Jedan vagon je bio prazan. Još su bila zatvorena vrata. Stajali smo tamo u hodniku pola sata dok nas kondukteri nisu obavijestili da je to vagon s krevetima. Rekli su nam da moramo posebno platiti za ležaje. Uzeli smo tri kreveta, smjestili se i spavali koliko smo mogli. Sestra je odmah zaspala jer je bila umorna. Mislim da smo spavali s maskama. Bilo je jutro kad smo došli do granice za Hrvatsku. Jedan kondukter je bio Hrvat, on nas je obavijestio da izađemo i da pratimo ljude. Izašli smo i čekali šta će se dogoditi – prepričava nam dalje djevojka.

U tom trenutku njena sestra je već pokazivala neke simptome.

– Tamo, na granici, već su bili neki ljudi koji su zapeli ranije. Uzeli su nam pasoše i prozivali nas. Prozvali su mene i brata, čekali smo sat vremena. Ispunili smo letak s podacima. A onda su prozvali i sestru. Taj letak je granična policija poslala dalje nekom višem inspektoru, a mi smo morali čekati. Dok smo stajali tamo, svako ko bi bio sumnjiv, policija bi ga odvojila od nesumnjive grupe ljudi. Sestru su odvojili jer je prehlađena. Bilo mi ju je žao, bilo je tužno vidjeti sestru s druge strane, dok smo mi ovdje sa svim ostalim ljudima. Kasnije, kad je policajac skužio da smo u srodstvu, odveli su mene i brata kod nje jer smo bili u kontaktu. Morali smo svi biti odvojeni. Nismo znali šta ćemo, bilo nam je hladno, odlazili bismo svako malo na sunce da se ugrijemo. Rekli su nas da će nas prebaciti na neku drugu stranu. Išli smo kroz neki tunel ispod pruge, stavili su nas u neku prostoriju i tamo smo isto čekali. To čekanje te iscrpi jer ne znaš šta ćeš. Nismo ništa jeli osim nekih čokoladica koje sam imala. Rekli su nam da će doći kombi od slovenačke bolnice koji će nas negdje prebaciti. Morali smo ići u grupama dvoje po dvoje. Sestra i ja smo skupa išle, rekli su nam da ništa ne diramo. Smjestili su nas u neki kontejner i dali nam grijalicu i stolice. Kontejner broj 8, kako je rekao jedan čovjek tamo. Nasmijavao nas je i tješio. Čekali smo da dođu ostali, na kraju mi je došao i brat. Tamo smo opet čekali satima, već se bilo smračilo. Neki policajac nam je opet uzeo podatke, a nakon toga je došlo vozilo hrvatske hitne. Htjeli su nas prebaciti do Zagreba, ali još smo čekali na rješenje s granice – prisjeća se djevojka.

Bila je noć kad im je napokon odobren put dalje.

– Naš vozač kombija bio je obučen u zaštitno odijelo i on je isto morao čekati s nama. Kad smo napokon dobili rješenja, meni je pisalo da moram dvije sedmice biti u kućnoj izolaciji. Rekla sam da nemam tu mogućnost jer nam je mala kuća, a i nemam kako doći do otoka od Zagreba. Brat je dobio isto, a sestra je morala biti pod medicinskim nadzorom. Kako nismo imali uvjete za biti kod kuće. stavili su nas u kombi od hitne i odveli nas do Zagreba. Prvo smo trebali doći do neke bolnice gdje bi brinuli za nas, ali tamo nije bilo mjesta. Na kraju su nas odveli do zarazne, do Frana Mihaljevića. Tamo su nas je jednog po jednog pozivali. Još smo bili u kombiju pred bolnicom, a doktorica bi pitala o alergijama ili nekim drugim problemima da bi nas mogli testirati. Uzeli su nam bris grla i nosa. Mi tada nismo imali pojma šta ćemo, bilo je već kasno, bilo je hladno, a rezultati će biti gotovi tek sutra. Iz bolnice su nam kazali da se javimo epidemiolozima i dali nam brojeve. I meni, i bratu i sestri su mobiteli bili na minimalnoj bateriji. Srećom, dok smo čekali, tu je bio aparat za kafu i čaj. Vidjeli smo i druge ljude kako su dolazili na testiranje. Javio nam se dr. Bernard Kaić i rekao da je blizu te da dolazi – nastavlja svoju priču djevojka.

Napokon je stigao ljekar, a s njim i plan za daljnje postupanje.

– Vidjeli smo kako dolazi čovjek s maskom. Vi mi izgledate kao brat i sestre, rekao je i nasmijao se. To je bio doktor Kaić. Bilo je fora. On je bio ljut jer je vidio da je sestra u lošem stanju, a ledeno je vani. Kucao je na zaraznoj da priča s nekim. Ispitivao nas je o svemu. Nas dvoje moramo negdje, sestra će sigurno na zaraznu, rekao je. Zvao je okolo i uspio je. Rekao nam je da će po nas doći prijevoz i nakon sat vremena je došao veliki kombi. Vozio ga je jedan dečko iz Crvenog križa. Hvala mu. Brat i ja smo otišli s njim, a sestra je još uvijek čekala s doktorom. Uputili smo se prema Sljemenu u Tomislavov dom. Pretvorili su ga u karantin. Vozili smo se gore kroz mrak i pričali sa šoferom. Kad ga je nazvao Kaić i objasnio mu situaciju, on je htio pomoći. Rekao je da ga baš i nije strah, otpočetka je u blizini s tom koronom. Došli smo do gore, smjestili su nas u sobu i objasnili nam kućna pravila. Čak su nam i sendviče napravili. Čekali su nas toplomjeri na stolu. Izmjerili smo temperaturu, tada je još bila ok. Onda su nam objasnili postupak. Prijavili su nas, slikali smo lične. Sve smo komunicirali telefonski medicinskim sestrama i recepciji – opisuje nam prvi doticaj sa zagrebačkom karantenom.

Ali, šta je sa sestrom koja je ostala pred bolnicom?

– Napokon smo bili u toplom, ali sestra je još bila vani, s koferom. Prije nego smo otišli, sestri sam dala šal, rukavice i kapu. Kad smo bili u sobi, pokušavali smo je dobiti jer joj se mobitel tad već ugasio. Nismo je htjeli gnjaviti, računali smo da će nas nazvati kad se smjesti. Ni dr. Kaić se nije javljao, imao je posla. Kad nas je sestra napokon nazvala, tresla se dok je pričala. Bilo mi ju je toliko žao. Zadržali su je – ispričala nam je djevojka sa zapada Hrvatske.

Sljedećih petnaest dana provest će u karantini. Već ujutro stići će rezultati testiranja. Ona će, srećom, biti negativna. Brat joj je zaražen. Odvest će ga u bolnicu, kod sestre, u kojoj se i danas nalaze.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *