Ispovijest Alena Hodžića koji se oporavlja od COVID-19: Još samo par dana…

Regija

Za Alena Hodžića, mladog čovjeka iz Mošćenice u Hrvatskoj, COVID-19 sada je prošlost. Nakon dva uzastopno negativna nalaza prije desetak dana pušten je kući i telefonski poziv novinara zatekao ga je u dvorištu gdje je pio kafu.

“Dok sam bio izoliran u bolnici, najviše mi je nedostajala kava”, priznaje Alen Hodžić (23).

Alen je šumarski tehničar, ali je zbog nemogućnosti da nađe posao u struci radio kao kuhar i konobar u Južnom Tirolu. Kako objašnjava, odmah “preko brda” od mjesta u kojem je radio nalazi se Ischgl, austrijsko skijalište koje je povezano sa stotinama slučajeva zaraze u Europi. Kada je saznao da mora kući, tek tada je posumnjao da je možda zaražen koronavirusom jer je čuo da je na tom skijalištu bilo mnogo zaraženih ljudi.

“Desetak dana prije nego što sam se vratio u Hrvatsku osjećao sam lagani umor i bolove u prsima. Ti bolovi nisu bili jaki, mogu ih usporediti s blagim bolovima u mišićima. Nije to bilo ništa pretjerano, da nisam mogao funkcionirati ili se kretati. Tim simptomima isprva nisam pridavao neku važnost. Rekao sam sebi da je to umor jer sam puno radio, čak sam mislio da se radi o prehladi jer su temperature u mjestu gdje sam bio išle i do -30 Celzijevih stupnjeva. No, posljednja dva-tri dana prije polaska kući imao sam temperaturu”, priča on za Jutarnji.

Kaže da nije imao toplomjer, pa ne može sa sigurnošću reći kolika mu je bila temperatura, ali osjećao je da gori.

“Temperatura me budila usred noći, nisam mogao spavati, vrtio sam se u krevetu i pokušavao uhvatiti barem malo sna. Probudio sam se obliven znojem i osjetio sam da sam vruć. Odlučio sam u dva ujutro nazvati suprugu i rekao sam joj kakve simptome imam, da imam suhi kašalj bez sekreta i da me grlo iritira, kišem, imam temperaturu i osjećam slabost“, priča 23-godišnjak.

Njegova je supruga istog jutra kontaktirala doktoricu u Petrinji, koja je dalje poduzela sve mjere, rekla na koji granični prijelaz mora ići i sve je išlo onako kako su mu objasnili. Na granični prijelaz Bregana došao je 11. marta s ujakom koji je također zaražen koronavirusom i nalazi se u bolnici u Kragujevcu.

Na granici ga je dočekala sanitarna inspekcija, od koje je dobio papire, a onda je uz policijsku pratnju došao do sisačke bolnice, gdje je smješten na Odjel zarazne.

“Kada sam došao u bolnicu, iduća tri dana imao sam povišenu temperaturu, 37,1 i 37,2 Celzijeva stupnja. Ta tri dana imao sam stvarno blag kašalj. Zakašljao bih tu i tamo kao što bih zakašljao da sam, recimo, bio prehlađen. To su za mene bili praktički nikakvi simptomi, ali to ovisi od čovjeka do čovjeka. Nakon ta prva tri dana u bolnici nisam imao nikakve simptome. Tog sporadičnog kašlja više nije bilo, kao ni temperature. U bolnici su mi davali lijek za kašalj i šumeće tablete za grlo. Nikakav lijek za HIV nisam primio, niti bilo kakve druge lijekove poput paracetamola. Osjećao sam se normalno i sve je bilo u redu. Valjda zbog toga. Možda su mene ona tri dana kada sam se vratio iz Italije pokosila, tako da je moja borba s koronavirusom trajala ukupno šest dana. No, bio sam pozitivan i iz te se kože nije moglo van”, priča kroz smijeh.

Kaže kako nije osjećao nikakav strah iako je bio zaražen koronavirusom.

“S obzirom na to da sam imao blage simptome, nisam se imao čega bojati. Moj je najveći strah bio, kada sam se vraćao u Hrvatsku, da ne zarazim svoju trudnu suprugu ili nekoga drugog. Trudio sam se da sve odradim onako kako treba, po propisima, da ne ugrozim nikoga, pogotovo ne starije osobe i kronične bolesnike jer koronavirus za njih može biti koban”, objašnjava.

U bolnici je proveo 16 dana pod izuzetno strogim mjerama. Medicinske sestre su mu donosile hranu na plastičnom pladnju preko balkona te bi ju pokupio tek kad su one došle, i to s rukavicama na rukama. Pribor i posuđe bili su jednokratni, a to je, nakon što je završio s jelom, bacao u kantu za infektivni otpad, dok bi plastični pladanj ostavio u posudi ispunjenoj izosanom. Kaže kako mu je u bolnici pomagalo to što je imao mobitel, inače, priča kroz smijeh, ne bi bilo dobro.

“Smješteni ste u maloj sobici 16 dana, tako da se osjećate malo tjeskobno, pogotovo kad nema nikoga oko vas, a liječnici koji vas posjećuju u zaštitnim odijelima jedine su osobe koje vidite”, opisuje. Kada su ga prvi put testirali nakon par dana, taj je test bio negativan.

Znao je da mora čekati rezultate drugog testa kako bi mogao sa sigurnošću reći da je ozdravio. No, drugi je test bio pozitivan i prije desetak dana pušten je kući, gdje mora provesti 14 dana u samoizolaciji.

“Ostalo je još nekoliko dana samoizolacije. Strogo poštujem proceduru pa tako jedem iz jednokratnog posuđa i jednokratnim priborom za jelo. Sa mnom u kući su supruga, otac i četverogodišnja kći, ali nisu sa mnom u bliskom kontaktu. Supruga je našoj kćerkici objasnila da mi ne smije prilaziti. Ja uglavnom vrijeme provodim u radionici u dvorištu”, ispričao je Alen za Jutarnji.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *