Bosanci sve manje vjeruju da korona uopće postoji, psihologinja objašnjava zašto

BiH Naglašeno

“Ljudi su umirali vazda, ja to pratim, prošlih godina mnogo više je umrlo nego ove… Tako da meni to ništa nije jasno”, odgovori u anketi na jednoj news televiziji upitani o tome šta misli o naglom porastu broja zaraženih u BiH od koronavirusa.

“U SAD-u za svakog koji je “umro” od covida dobiju 39000 $. Zašto ne bi brojali. Jedino je u Italiji vršena obdukcija na 6.800 pacijenata i samo su dva umrli od covida. A kao u Italiji tragedija. Gdje su nestale sve ostale bolesti”, prvi je komentar na vijest da Rusija ima preko 502 hiljade ljudi zaraženih koronavirusom.

U Sarajevu najgore od proglašenja pandemije

No, ne lezi vraže, kako ljude mnogo više zanima šta se dešava u njihovoj blizini, nego u nekakvoj tamo Rusiji, komentari na vijest da je baš jučer u Sarajevu zabilježen najveći broj zaraženih koronavirusom od proglašenja pandemije, još su obojeniji razočaranošću.

Građani većinom smatraju da se radi o klasičnoj zavjeri. Pitaju se otkud sad najednom, ako u Hrvatskoj nema novih slučajeva, u Sloveniji odavno. Jedino je u Srbiji situacija na granici rizične, dok je u Sjevernoj Makedoniji nedavno bio ponovo uveden četverodnevni policijski sat.

“Što je najčudnije više se nigdje ne spominju Talijani i Kinezi, a pisalo se da se po ulicama umiralo. Bas čudno da je to samo nestalo, a sad ovdje kod nas centar zbivanja, bez dešavanja. Gluposti valjate stvarno. Narod pravite budalama i širite nepotrebnu paniku”, oštra je u svome komentaru jedna čitateljka.

Druga pak izražava sumnju da priča o procvatu zaraženih ima skroz drugi, skriveni cilj.

“Lažu ti testovi…to se namjerno šire dezinformacije da nas pola umre od drugih bolesti…šta je sa nama koji bolujemo od drugih bolesti, čekamo da umremo jer nas niko neće da primi u bolnicu na operaciju…”

Otkud nagli pesimizam među ljudima, nepovjerenje i skepsa, za Raport je pokušala razjasniti klinička psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, instruktor Instituta za realitetnu terapiju i teoriju izbora William Glasser. Nermina je autor nekoliko knjiga kao što su priručnik za roditelje “Voljela bih podijeliti s vama“ iz 2005. i “Putovanje jednog psihoterapeuta” iz 2019. Zaposlena je u Centru za mentalno zdravlje u Visokom, kao psiholog i psihoterapeut.

Vrlo precizno, sažeto i razumljivo pojasnila je ustvari šta se kod nas desilo.

Višegodišnje urušavanje povjerenja i naglo (nejasno) ukidanje mjera

“Radi se o tome da ljudi  zbog cjelokupne situacije i reakcije nadležnih tokom perioda “prvog vala”, kada su na snazi bili mjere zabrane, bili jako slabo informirani. Tačnije, nije se znalo ko je za šta nadležan, pa ste na televiziji imali jednu posvemašnju rascjepkanost, dolazili su eto tako. Građani su tokom godina izgubili povjerenje u bilo koga i nisu u prethodnom periodu pandemije imali kome da vjeruju. Jednostavno, nije se uopće znalo ko je ko, niti je bilo osobe kojoj bi ljudi povjerovali i cijenili njegove preporuke.

Donekle se pojavljivao na televizijama Goran Čergez, ali i to nije bio dio sistematskog plana. A, onda, mjere koje su ljudi revnosno poštovali kako ne bi došlo do širenja infekcije naprasno su potom prekinute, a da uopće niko nije objasnio zbog čega tako naglo. I šta će ljudi pomisliti? Prvo nam uvodite stroge mjere i i mi to poštujemo, a onda samo ničega više nema. Pa i malo dijete kad mu nešto uradite želi da ima objašnjenje zbog čega ste to uradili”, govori Vehabović-Rudež i podsjeća kako nigdje u regionu nije bilo tolike rascjepkanosti među nadležnima koliko u FBiH.

Nermina Vehabović-Rudež: Raspršenost odgovornosti

“U RS ste imali jednog odgovornog čovjeka, Alena Šeranića, koji se pojavljivao svaki dan na televiziji i vrlo stručno, koncizno objašnjavao o čemu se radi – ljudi su mogli u njega steći povjerenje i slušali bi šta on kao stručna osoba govori. U Hrvatskoj ste imali istu situaciju, znalo se ko je odgovoran (pojavljivalo se najviše troje ljudi, ministar Beroš, epidemiolozi Krunoslav Capak, Alemka Markotić op. aut.), u Srbiji se također znalo kome da se vjeruje (Kon, Kisić-Tepavčević)…”

Šta sada? Situacija među građanima je takva da bi kada bi se neko usudio pooštriti mjere oni vjerovatno organizirali brojnije demonstracije nego što su bile zbog “bleiburške mise”. Već su prisutni komentari kako “mene niko više zatvoriti neće” i slični. Šta psiholog može savjetovati ljudima?

“Može samo pozvati na ličnu odgovornost. Sve je do odgovornosti, ako ste prirodno odgovorni pazit ćete se i provoditi one mjere koje se preporučuju kako bi se smanjila mogućnost širenja, ako niste – nećete. Pratim reakcije građana u medijima i na društvenim mrežama i nije baš da svi oni develviraju opasnost koronavirusa, ima mnogo ljudi koji se plaše širenja jer su hronični bolesnici… Ali mislim da je jedino što nam preostaje lična odgovornost. Uvođenje novih oštrih mjera samo bi produbilo ogorčenost građana prema nadležnima.”

raport.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *